Hrvatski domoroci u borbi za preživljavanje

Prema najavama Begovića, HEP planira nadogradnju Plomina sa novim blokom 3 te elektrane. Investicija se procijenjuje na 800 mil EUR. Pretpostavka je da i ovaj projekt ulazi u kategoriju velikih infrastrukturnih projekata kojima Vlada želi pokrenuti gospodarstvo.

Koliko to zapravo košta, i koji su realni benefiti za gospodarstvo?

Ukoliko bi se HEP odlučio na financiranje na stranom tržištu, podrazumijevajući da plaća iste kamate kao država, trošak za kamate bi iznosio 6,25% (RHMF-O-203E) odnosno 52 mil EUR godišnje. S obzirom na referentnu obveznicu, trošak desetogodišnjeg financiranja iznosi 520 mil EUR. Ukupna investicija zapravo košta 1,32 mlrd EUR. Trošak najvjerojatnije nije konačan, jer će HEP nakon tog razdoblja vjerojatno isti dug refinancirati (ponovo se zadužiti za isti iznos) pošto nema osnove za vraćanje glavnice nakon isteka roka kredita. Vraćanje duga bi podrazumijevalo ostvarivanje dobiti koja bi u desetogodišnjem razdoblju osigurala financijsko pokriće za vraćanje tog duga. S obzirom na ukupne obaveze HEPa u iznosu od 1,94 mlrd EUR mislim da je prilično jasno da je tako nešto nemoguće. A još kad uzmem u obzir i ostvarenu dobit iz 2009. godine koja iznosi oko 20 mil eur, jasno je da samo zadržavanje postojećih rezultata podrazumijeva sljedećih 20 godina rada bez investiranja da bi se postojeći dugovi vratili.

Alternativa zaduživanju? Partnerstvo sa njemačkim RWE, po modelu kojim je izgrađen Plomin 1996. godine. Državna revizija kaže:

RWE je prema ugovoru iz 1996. godine u TE Plomin uložio 25,56 mil EUR. U razdoblju od 2000. do 2007. godine RWE je kao suvlasnik povukao ukupno 47,64 mil EUR.

Ostalo im je još 8 godina izvlačenja novaca, po slobodnoj procjeni u 15 godina izvući će oko 100 mil eur.

S druge strane, TE Plomin isplaćuje HEP-u naknadu za korištenje imovine HEPa tek nakon što TE Plomin podmiri sve svoje troškove proizvodnje, kreditne obveze i (naravno) TROŠKOVE PREMA STRANOM PARTNERU.

I, koliko je TE Plomin novaca poslao svom 50% vlasniku? Prema ugovoru, HEP je trebao dobiti 623 mil kn u 20 rata, u razdoblju od 20 godina. U razdoblju do 2007, TE Plomin na ime te imovine HEPu duguje 640 mil kn. Što bi značilo, do sada nije plaćena NIJEDNA rata, od planiranih sedam (u vrijednosti 218 mil kn).

"Vrlo smo zadovoljni partnerstvom s RWE-om u Plominu 2 i pri odlučivanju o modelu financiranja željeli bismo postići omjer vlasništva 50 prema 50, kaže Begović."
(http://www.ipress.hr/istra/krece-plomin-3-na-ugljen-lokacijska-dozvola-do-kraja-godine-4239.html)

Napomenut ću i da RH (prema sporazumu iz Kyota) mora do 2012. godine smanjiti emisiju CO2 plina na 34,62 milijuna tona, odnosno elektroenergetski sektor smije proizvest 4 milijuna tona CO2.

Prema studiji Massachusetts Institute of Technology (MIT) iz 2007. godine jedna 500 MW termoelektrana na ugljen proizvede godišnje 3 milijuna tona CO2.

Ukoliko budemo morali kupovati certifikate za "opravdavanje" ekstra proizvodnje CO2 samo taj trošak bi po sadašnjim cijenama iznosio 42 mil EUR godišnje.

Kažu nam da je CO2 moguće skladištiti. Prema istoj studiji MIT-a iz 2007. godine tada najveći projekt zbrinjavanja CO2 iznosio je 1 milijun tona CO2.

Da sumiram: ukoliko izgradimo TE Plomin 3 zaduživanjem na tržištima kapitala, u razdoblju od 2012 do 2022 za taj projekt HEP će platiti 1,32 mlrd EUR. U slučaju da moramo kupovati CO2 certifikate trošak se u istom razdoblju penje na 1,74 mlrd EUR. Napominjem da većina tog troška znači odljev iz države (kamate i certifikati) dok se za početni trošak gradnje računa da bi radove u vrijednosti od 320-360 mil EUR mogla obaviti domaća operativa. Znači, od ulaganja teškog između 1,32 i 1,74 mlrd EUR u Hrvatskoj ostaje najviše 360 mil EUR. Koliko je te vrijednosti izvorno hrvatske proizvodnje, upitno je.

Zar je moguće da imamo toliko novaca da možemo bez imalo razmišljanja o alternativama pokloniti strancima skoro 1,4 mlrd EUR od naših poreza? Naravno da nemamo, planirani proračunski deficit za 2011. godinu je 1,9 mlrd EUR.

Novaca u Hrvatskoj ima. Polovicu iznosa, 400 mil EUR (cca 3 mlrd HRK), mogli bi uložiti mirovinski fondovi, ako može nek bude po uvijetima po kojima je novac uložio RWE u 1996. godini. Ulaganje u vrijednosti 3 mlrd KN bi u ovom trenutku iznosilo manje od 10% njihove ukupne imovine. Na taj bi se način osiguralo najkvalitetnije moguće ulaganje novaca koji su namijenjeni dugoročnom financiranju naših životnih potreba.

Ali taj će se novac najvjerojatnije na kraju upotrijebiti za pokrivanje rupa u državnom proračunu, po uzoru na Mađarsku i Argentinu. Krpanje rupa umjesto dugoročnog razmišljanja uvijek je bila boljka svih nas, ne samo političara. Vrijeme je za drugačije razmišljanje.